|
|
osvrti svakodnevnice
13.02.2006., ponedjeljak
Valentinovo...
Svi o tome pišu,ovih dana,pa ću i ja,naime...možda zato što za to imam najviše pravo.Ne zato što sam sretno zaljubljena nego zato što mi je u korijenu riječi ,koja znači moje ime,baš taj magični splet slova...dakle,imendan mi je!
U mojoj se obitelji uvijek više držalo do imendana nego do rodjendana,tako da mi dolazi baka s poklonom i veselim mislima.
No,malo me nervira što je moj imendan na tako znakoviti dan...i od rodjendana su mi načinili nekakav kakti Dan neovisnosti ili čegaliveć...tako da su moji dani u godini obilježeni ,burno...
Možda čak i dobijem pokoji darak više od onih zaljubljenih koji o poklonima za svog voljenog(u) razmišljaju već duže vrijeme!
Bila mi je jučer susjeda na kavi...postoji već ritual zajedničkog večernjeg ispijanja kave,čaja ili rakije(za lijek!)nje,moje mame i mene...i priča kako je svome mužu,70 togodišnjaku Radi,kupila cipele za Valentinovo..praktičan poklon,nema što..Cipele mu trebaju,i tako bi ih morao kupiti od novca iz zajedničkog budžeta a ovako ga je sustigla...
Cipele kao cipele dok nije rekla kako su mu to poslijednje cipele koje će si kupiti.Kožne su,jako skupe i kvalitetne trajat će dugooo,dakle...imat će ih do kraja života.
Iznenadila me lakoća kojom je to ispričala a šokirala činjenica kako su stariji ljudi praktični i kako o smrti tako olako pričaju u kontekstu kojekakvih svakodnevnih stvari kao što su cipele!
Na smrt se više nije osvrnula nego je srknula srk travarice i nastavila nešto u stilu"svaka čast borcima za životinje...ali koža je koža .."
Danas sam srela Radu pogledala cipele i sinulo mi da su mu to poslijednje premda je on zdrav i vitalan ali kvalitetna cipela nadživi svakoga.
Nadam se da neću ni od koga dobiti zlatni komad nakita koji ću imati "do kraja života"možda i duže ili kvalitetan komad odjeće koji može nadživjeti bilo koga iz moje blizine!Zato su bombonijere i čokolade najprikladniji pokloni...ne navode te da razmišljaš o smrti!
|
25.01.2006., srijeda
Kad su ta djeca postali starci!?
Znam da će ovo zvučati kao još jedan nostalgični osvrt na to kako starimo te kako vrijeme brzo prolazi...no što ću,ta me misao zaokuplja,što sam starija to sve češće.
Sretoh danas Kristijana,malca koji je išao s mojim bratom u razred i za kojeg sam uvijek mislila kako je sladak..no,uvijek mi je pao na pamet i ono "šteta što je tako mlad"...Danas mi se učinio sve samo ne mlad.
Uzgoio je trbušinu,kosa mu je bila masna,brada stara 3 dana (i to ne ona mužjački privlačna),kosa prošarana sijedima...čak mu je i vid oslabio pa nosi naočale.
Pozdravioo me,nisam ga ,u prvi mah,,ni prepoznala...zastadosmo popričati...ajme majko!!!Pa on je nekoć bio frajer za kojim je čeznula svaka curica od 5-8 .og razreda,uključujući i mene,malo stariju koku!
Ispričao mi kako se oženio,ima dijete,izgrdio me što se ja još nisam udala i nadrobio nešto nevješto vezano za moj biološki sat i otišao.
Gledala sam za njim u čudu.Otišao je pobjedonosno misleći kako me impresionirao svojom životnom pričom..jer "samo lijenčine studiraju" i "pravi ljudi rade i žene se"
I ne znam zašto me se taj susret tako dojmio i nisam mogla ne zapitati se tko je od nas dvoje sretniji!
Vjerovatno on.
|
|
|